Braća Miladin, Milorad, Radivoje, Ranko i Miloš Dostinić iz Gacka početkom poslednje decenije minulog vijeka obukli su vojne uniforme i napustili roditeljski dom, krenuvši u odbranu svakog srpskog ognjišta u svojoj Hercegovini. Kao i stotine njihovih sugrađana, bili su dio čuvene Gatačke brigade, koja je, u okviru tadašnjeg Hercegovačkog korpusa, obišla svaku stopu ugrožene zemlje Srbinove. Njihova priča, kaže Miladin, najstariji od braće Dostinić, ne razlikuje se ni od jedne druge kada su u pitanju Gačani, i to ne samo u prošlom odbrambeno-otadžbinskom ratu, nego i decenijama ranije, kada je narod tog kraja silom prilika morao da se brani.
– Nijednog momenta, za sve godine provedene u Gatačkoj brigadi, nijesmo ukaljali ni čast ni obraz, ni dostojanstvo, ni ponos srpskog vojnika, što je vrlo važna činjenica. Nije bilo toga mjesta, te čuke, gdje nismo išli među prvima sa brigadom. Svi smo se vratili kući živi i zdravi. To je božja sudbina – kaže Milorad.
Da su Bog i pravda bili na njihovoj strani svjedoči bezbroj teških i rizičnih situacija u kojima su se nalazili od 1991. do 1995. godine. Milorad se prisjetio situacije kada je vojno vozilo u kojem je bio sa bratom i još devetoricom pripadnika brigade naišlo na protivtenkovsku minu.
– Mogućnost da se preživi bila je jedan naprema milion, ali smo preživjeli – ističe Milorad.
U napadu neprijateljskih jedinica u Dobrom Polju za jedno jutro poginulo je sedam Gačana, što je bio najveći gubitak Gatačke brigade u ratu.
– Na Radiju Gacko su čitana imena poginulih i ranjenih. Naši roditelji tada su se molili Bogu da među imenima ranjenih pročitaju ime nekog od nas petorice, samo da bi znali da smo živi. U toj strepnji, jer nijesu ništa o nama znali, proveli su sve ratne godine – priča Miladin Dostinić, koji je uniformu obukao u oktobru 1991, a razdužio je u aprilu 1996. godine.
Njihovu ratnu sreću nije imala porodica Tepavčević, čiji su sinovi, blizanci Milan i Dušan, u veoma kratkom vremenskom razmaku živote položili za Hercegovinu. Ni njihov sugrađanin Božo Divljan, redovni vojnik tadašnje JNA, nije se vratio kući. Poginuo je 1991. godine na dubrovačkom ratištu i prva je žrtva iz Gacka. Porodica Boljanović ostala je bez sina jedinca Koste, koji je kao pripadnik Gatačke brigade poginuo 1994. godine. Niz je dugačak, a u njemu je i Gačanka Nada Manojlović, koja je poginula 1993. godine na Vogošći kao pripadnik Sarajevsko-romanijskog korpusa.
– Gačani, a i svi drugi Hercegovci, kroz svoju mučnu istoriju uvijek su se branili – kaže Siniša Boljanović, komandant jednog od bataljona u Gatačkoj brigadi.
Siniša je po rođenju i životu Trebinjac, ali po krvi Gačanin. Završio je vojnu akademiju i službovao je u Šapcu. Kao vojno lice bio je na ratištu u Baniji osam mjeseci, ali su ga putevi ponovo doveli u Hercegovinu. O Gatačkoj brigadi i bataljonu kojim je komandovao govori sa izuzetnim ponosom i zahvalnošću. Bilo je to vrijeme kada nijedan Gačanin nije odbio poziv da brani svoju zemlju iako je njihov grad bio zaštićen jer je linija fronta bila na bezbjednoj udaljenosti od Gacka. Ipak, svi ističu da su branili sebe jer tamo gdje su odlazili bile su u pitanju srpske porodice. – Mjereći samo u jednom pravcu, Gačani su kroz ovaj ratni put za četiri godine prešli dvije i po hiljade kilometara. Za te četiri godine nikada nismo izgubili ni milimetar položaja i sve zadatke smo izvršili, pri čemu nijedan borac, ni živ ni mrtav, nije pao u ruke neprijatelju. Jasno je da rat sa sobom nosi pogibije, ali jedno je ako ti pogine borac pa ga ne možeš sahraniti, a druga je stvar ako to možeš dostojno da uradiš – kaže Boljanović.
U sastavima drugih jedinica na nekoliko ratišta poginulo je 13 Gačana. Iz Gatačke brigade 1992. godine život na braniku svoje zemlje dalo je dvanaest Gačana, 15 u 1993, 13 u 1994, a četvorica tokom 1995. godine. Od posledica oboljenja nastalog u ratu preminulo je sedam njihovih boraca. Boljanović kaže da je starosna struktura svih poginulih bila oko 33 godine.
B.Brašnjo